
Najpotresniji dio današnje etape Marša mira je lokalitet Bukve na kojem je napravljena velika zasjeda prilikom koje je ubijeno najmanje hiljadu ljudi, a isto toliko ih se tada predalo i nažalost svi oni su ubijeni, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u brojnim masovnim grobnicama. Svi koji su preživjeli genocid u Srebrenici ovaj dio puta opisuju kao najteži, najpotresniji i najemotivniji za one koji dolaze ovdje na ovaj lokalitet na kojem je jedan od najstrašnijih zločina počinila Vojska Republike Srpske.
Među njima je također i Zumra Ahmetović, jedna od preživjelih, koja je prvi put nakon 30 godina smogla snage da ponovo prođe ovom stazom i pogotovo lokalitetom Bukve.
"Najpotresniji dio je upravo ovaj ovdje i kažem da sam tu sa bratom, amidžom, amidžićem i drugom rodbinom i komšijama bila smještena na ovom mjestu čekajući da se uradi proboj koji je treba biti urađen. I u predvečerje prvi akšam kad je bio na megafon smo, dok smo sjedili ovdje, bili obavještavani od naših vođa da se strpimo dok se uradi proboj i da ćemo mi poslije toga sigurno proći. Međutim, sjećam se rečenice 'sada ćemo krenuti' i nakon nje je počelo pucati sa svim strana ne znamo ni iz kojeg sve artiljerijskog naoružanja. Mislim da je nekih otprilike 20 minuta trajala ta pucnjava sa svih strana", ispričala je Zumra.
Prisjetila se da je amidža njoj i svim prisutnim članovima porodice rekao da samo leže.
"Ja sam ležala i jednom rukom sam držala brata, sa druge amidžića i samo sam ih dozivala da mi se jave. Tako da smo ležali sve vrijeme dok je trajala ta pucnjava i kada je prestalo onda smo ustali i držeći se za ruke krenuli smo preko ovog gore obronka. Gazili smo i preko tijela jer osjetiš kada staneš na tijelo. Kada smo izašli na ovaj gore obronak malo smo tu stali skupili se svi zajedno kako bismo se malo sabrali i krenuli smo desnom stranom i prolazeći kroz paprat smo ponovo napadnuti. I opet smo legli na pod jer je tako bila veća sigurnost da nas neće metak pogoditi. U tim trenucima smo sreli od kćerku i sina od tetke koji su nam se priključili tako da smo mi zajedno s amidžom putovali tri dana. Amidža je nakon tri dana zašao za jednu bukvu kako bi istražio teren za dalje da li možemo proći i je li sigurno i nije izašao iza te bukve", bolno se prisjetila.
Kako kaže, cijeli dan su ostali na tom mjestu.
"Nismo se nigdje pomjerali jer samo ja sam imala tada 22 godine, od tetke kćerka je bila starija od mene tri godine i ona je zapravo bila i najstarija među nama, svi ostali su bili tinejdžeri. Moj brat je imao 16 godina", dodala je.
Kako nam je ispričala, svi oni su ukupno 18 dana tom stazom hodali do svoje konačne slobode.
"Hodali smo 18 dana i izašli smo u Kladanj na našu liniju. Zaista je bilo teško, pravo preživljavanje", naglasila je.
S obzirom na to da je veliki broj Bošnjaka stradao na tom dijelu puta, Hamida se prisjeća da je osim hodanja po leševima u jednom trenutku primijetila i da je na sebi imala organe ljudi koji su stradali.
"Ja sam u jednom trenutku primijetila da na svojoj ruci imam nečije oko. Tri dana je krv na mojoj ruci bila od tog oka. I kada sam uzela u ruku to je bilo baš nečije oko i teško je, zaista", drhtavim glasom je kazala Zumra.
Istakla je da 30 godina nije imala hrabrosti proći ovom stazom i prisjetiti se svega što su proživjeli ona i njeni najbliži.
"Moj suprug ovom stazom ide svake godine, a ove godine je i najmlađa kćerka s nama i zaista bih svima preporučila da dođe barem jednu dionicu da prijeđe i da u ovo sve uključimo omladinu i svoju djecu kako bi ostao neko ko će nastaviti ovaj put jer mi nećemo dugo moći", navela je Zumra dodajući da su tom stazom koračale mnoge zemlje među kojima je bilo i trudnica:
"Na jednom dijelu puta smo pronašli tijela komšinice koja je bila trudnica i njenog supruga. Zajedno su ubijeni i ukopani u mezarju u Potočarima", kazala je bolnim glasom Zumra.
Na kraju je poručila da prvi dan Marša mira nije bio fizički zahtjevan, drugi je, kako je navela, bio nešto teži, međutim, današnji - treći joj je, dodaje, najpotresniji.
"Ali moja želja da ovo prođem i sve još jednom preživim je nešto što me tjeralo da danas idem dalje", poručila je.
Mnogi možda i ne znaju da se na dolini u blizini ovog lokaliteta tzv. Bukve desila i snimljena kasnije i prepoznatljiva potresna scena kada otac doziva sina Nermina.
Naime, u jednom od najpotresnijih snimaka iz jula 1995. godine, cijeli svijet je vidio Ramu Osmanovića koji je bio zarobljen, a sina Nermina zove praktično u smrt, u okupirane predjele srebreničkih šuma.
I Ramo i Nermin, ali i hiljade drugih mladića i muškaraca ubijeni su, a snimka je ostala kao vječna opomena.
“Nermineee, hajde dolamo, ja sam dolamo. Slobodno kod Srba, svi hajte”, dozivao je Ramo sina Nermina nakon što su mu četnici rekli da im “neće ništa”. Nije znao Ramo da svog sina doziva u smrt.
"To je ovaj glavni dio i put i mi često kada putujemo za Potočare djeci kažemo 'ovdje je Ramo dozivao svoju djecu'. Cijenim zaista svačije živote jer su mnogi ljudi sve ovo prošli da bismo mi imali danas što imamo", poručila je Zumra.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare